Pjesma „301“ (Cheri) ima svoj život, svoju sudbinu 29. oktobar 2026.

Pjesma „301“ (Cheri) ima svoj život, svoju sudbinu

Služio sam vojni rok 1978. godine u Nišu, baš kad je u istoj kasarni bio i Goran Bregović. Pišem o tome iako nema veze s ovom pjesmom, a možda je i za mene, kao i za Bregovića, taj vojnički život u Nišu bio inspirativan. Mjesto radiotelegrafiste mi je omogućilo da najveći dio vremena provodim sam u jednoj prostoriji, u kojoj sam imao i krevet i prostor za lične stvari, tako da sam mogao svirati i slušati ploče u vrijeme kad nije bilo vojničkih obaveza. Kupio sam sebi jednu jeftinu gitaru i na njoj svirao. Po čitave dane, pa nekad i vikende, tu sam provodio vrijeme. Svirao sam i pjevušio pjesme koje su u to vrijeme bile popularne, ali ne samo za sebe nego i sa drugim vojnicima. Bilo je nekih koji su dobro pjevali pa smo tako zajedno „trošili“ vojničke dane.

Vojni rok u Nišu, 1978.
Vojni rok u Nišu, 1978.

Jedne večeri, dok smo tako sjedili i pjevali, obratio mi se vojnik Enver Tunović, rođeni Sarajlija. Kad kažem Sarajlija, a mogu reći i Sarajlije, to znači da govorim o vojnicima koji na unutrašnjoj strani vrata od kasete nisu imali slike žena, vjerenica ili nekih ljepotica, nego sliku Sebilja s Baščaršije. Pitao me je znam li svirati pjesmu „301“. Rekao sam mu da nisam nikad ni čuo tu pjesmu, ali za grupu „Čisti zrak“ sam znao jer je u njoj svirao naš Tuzlak Asim Horozić.

Enver reče: „Napisat ću ti tekst, a ti je nađi, poslušaj i nauči svirati, to je prava pjesma.“

Napisao je, lijepim štampanim slovima koje i dan-danas čuvam. U to vrijeme nije bilo lahko doći do pjesme koju želiš čuti. Bilo je nekoliko mogućnosti: da se kupi ploča, da se čuje na džuboksu ili da se slučajno čuje na radiju. Sve u svemu, prolazili su dani, a i mjeseci, a ja nikako da je čujem. U vojsci baš i nisam imao prilike slušati radio, a i kad sam ga slušao, male su šanse bile da to budu pjesme neke sarajevske grupe.

Tekst te pjesme bio mi je zanimljiv, bilo je nešto po čemu mi je to „leglo“. Bila je to pjesma o nekoj djevojci, o njenom odlasku i rastanku, i u tome sam se i ja pronalazio. Kontakt s djevojkom se sveo samo na pisma koja su sve rjeđe dolazila, pa kao da sam pjevao svoju pjesmu. Malo-pomalo, ja sam počeo, spontano, da je pjevam, a nikad je prije nisam čuo. Tek kasnije sam postao svjestan da je to zapravo moja pjesma. Pjevao sam je i svirao iz dana u dan, stalno je obogaćivao i uljepšavao, te sam u jednom momentu imao gotovu pjesmu. Bilo je to nekad u novembru 1978. godine. Zapisao sam akorde ispod teksta jer nisam imao nikakve mogućnosti da je snimim.

Odslužio sam vojni rok, upisao se na medicinski fakultet i posvetio se drugim ciljevima, s tim da sam uvijek imao gitaru i pomalo svirao u pauzama tokom učenja i kad je bilo loše vrijeme. Zanimljivo je da sam originalnu pjesmu prvi put čuo tek desetak godina poslije i da mi se činilo da je moja muzika ljepša. Zaboravih napisati da sam tokom boravka u vojsci napisao još nekoliko pjesama koje sam, kao i „301“, zapisao i snimio na magnetofonu, pa su tako ostale sačuvane.

Droga: „Ova je prava!“

I vjerovatno bi i ostale na tim trakama da na jednoj mototuri nisam čuo priču jednog motoriste koji je našao muzičare da komponuju i snime pjesmu na riječi koje im je on dao. U to vrijeme imao sam časove klasične gitare kod Nedima Tinjića, kome sam rekao kako imam nekih svojih pjesama koje bih želio da snimim. On me povezao s Edinom Imširovićem, mnogo poznatijim po nadimku Droga, kome sam odsvirao i te pjesme. Bojao sam se negativnog odgovora jer sam prvi put bio pred pravim profesionalcem. Pomno me je slušao, a onda tražio da ponovo odsviram pjesmu „301“. Uzeo je gitaru i svirao sa mnom. Onda je slijedilo: „Ova je prava! Već imam ideju, samo mi daj dan-dva.“

„Za šta?“, pitao sam.

„Da to sve posložim kako treba. Dobra je. Ima svega u njoj. I melodije i refren, a neobična je. Ima to nešto u njoj.“

Po njegovom izrazu lica sam vidio da je bio iskren, da je zaista tako mislio. Poslije smo odsvirali i ostale moje pjesme, te mi je pokazao šta mogu uraditi da ih dodatno dotjeram.

Nije prošlo ni sedam dana, a Droga me zove da čujem šta je napravio. Slušam svoju pjesmu u njegovoj interpretaciji koja je sasvim završena, s gitarama, klavijaturama i udaraljkama. Ukratko: prava pjesma.

Preslušavam je po stoti put i postajem svjestan da sam snimio svoju prvu pjesmu. Prisjećam se vremena kada nisam primljen u muzičku školu i pitam se kako je onda moguće da neko ko nema sluha napiše pjesmu. Ispričao sam to i Drogi, a on mi je rekao da se to ne uči u muzičkoj školi. To neko bukvalno u sebi ima ili nema, o tome se radi.

Glas iz Maribora

Pjesma je gotova, ali neko treba i da je otpjeva. Tražili smo i pozivali više lokalnih pjevača, ali nisam bio zadovoljan ni sa jednim.

Nekoliko mjeseci kasnije išao sam na jedan stručni kongres koji se održavao u Mariboru, u Hotelu Habakuk. S obzirom da je bilo zimsko vrijeme i da se taj hotel nalazi na Pohorju, gdje počinju skijaške staze, supruga i ja smo ostali dan-dva duže. Uvečer prije odlaska odlučili smo da ne izlazimo iz hotela. Planirali smo popiti neko piće, pa da ranije počnemo spremati stvari i rano ujutro krenemo kući. Dok smo čekali konobara da naručimo piće, primijetio sam kako neki muzičari dolaze na podij i povezuju instrumente, s očiglednom namjerom da sviraju. Odlučili smo da malo ostanemo i slušamo ih. Bila su trojica: jedan pjevač s akustičnom gitarom, jedan s električnom i bubnjar. Neobična kombinacija. Svirali su uglavnom strane evergrine. Pjevač je bio dominantan sa svojim glasom i lahkoćom pjevanja.

I tako, vratim se u Tuzlu i ispričam Drogi kako sam slušao pjevača koji bi mogao otpjevati moju pjesmu.

„Znaš li kako se zove, ili bar iz koje je grupe?“, pitao me je.

„Ne znam“, odgovorih.

„Pa, što mi to onda pričaš?“, odgovori Droga.

„Kome ću nego tebi?“, odgovorih.

Ali, Adem se ne predaje. Napišem e-mail direktoru Hotela Habakuk sa željom da saznam ko je one večeri svirao. Ubrzo dobijem odgovor da se radi o pjevaču iz Maribora Boštjanu Bračiću, koji je pobijedio na slovenačkom takmičenju talenata. Nisam dobio kontakt adresu, ali sam ga našao preko interneta. Poslušao sam njegove pjesme, pogledao nastupe i napišem ja njemu mail sa svim najvažnijim u vezi s pjesmom. Zanimljivo je da se i on sjetio nas dvoje, jer smo te večeri od publike ostali samo mi. Pošaljem mu pjesmu i on pristane da je otpjeva, ali je tražio da mu pošaljem i verziju koju će otpjevati neko drugi i da mu pojasnim šta želim, kako bi ispunio moja očekivanja. Trajalo je to, ali su ispunjeni zahtjevi koje je postavio. Bilo je pokušaja da ga dovedemo u Bosnu, ali zbog njegovih poslovnih i drugih obaveza to nije bilo moguće, pa smo se dogovorili da mu pošaljem matricu i da on to snimi u Mariboru.

Prolaze dani, pa i mjeseci, i stiže mail. Stigao je kasno uvečer. Mislim da je bila zima, decembar. Tako je dobro otpjevao da mi se činilo da je sve ovo san. Otpjevao je upravo onako kako sam ja osjećao i želio da se otpjeva. Nevjerovatno! Nisam imao ni jedne jedine primjedbe. Ukratko, savršeno! Njegov moćan, ali nježan glas dao je pjesmi potrebnu toplinu. Osjećao sam da on ne pjeva moju, nego svoju zadnju pjesmu djevojci s kojom se oprašta.

Boštjan Bračić
Boštjan Bračić

Ne znam da li sam te noći uopće spavao. Čekao sam da svane, pa da zovem Drogu i pošaljem mu snimak.

U zanosu nismo ni primijetili da je umjesto „Mila, o, o!“ pjevao „Šeri, o, o!“, što nam se obojici svidjelo, te nam je dalo ideju za novi naziv pjesme, na francuskom: „Cheri“.

„Ovo smo tražili!“, rekao je Droga.

Šta su rekli muzičari

Od našeg poznatog pjevača iz Tuzle Muhameda Nalića, kome sam poslao pjesmu da je presluša, stigao mi je ovaj SMS:

Izvini što pišem ovako kasno, nadam se da te neću probuditi… ali tek sam sad ovo poslušao i moram. Prije svega, dobro veče…

ODLIČNO, podsjeća me na muziku 60-ih, na Suncokrete, Darka Domijana, Indexe, Korni grupu itd. Ne znam ko je pjevao pjesmu, ko god je, aferim, čak je i manirski i majstorski to odradio, uglavnom neko ko sluša i voli tu muziku. Aranžman isto odličan (neko jako muzikalan, pretpostavljam Droga…). Jedva čekam da mi pričaš o detaljima… eto, ukratko.

Još jednom izvini što je kasno… Laka noć, ili dobro jutro ako spavaš.

Muhamed Nalić, 12. 5. 2015. u 00:13

Godinu-dvije kasnije, preko Facebooka sam došao do Muhameda Brkića, poznatijeg kao Hamo iz benda „Hamo i Soso“. Evo šta je on napisao:

Dragi moj doktore, pjesma je haos i baš mi se sviđa. Sačuvaću ovaj demo, prvi put kad dođem u Bosnu vjerujte da ću Vam se javiti i da ovo odradimo sa Draganom u studiju. Hvala na povjerenju i veliki pozdrav. Postavljao je Derviš jednom prilikom neke instrumentale pa sam slušao. Srdačno Vas pozdravljam i želim svaku sreću.

Vjeruj da mi je ovo bolja verzija od Čistog zraka i pjesme „301“. Goran Kovačević je bio moj drug i znam kad je pravio ovu pjesmu. Baš je odlična obrada. Bolja verzija je ovo. Odlično, aferim.

Pjesma inače nosi naziv po studentskoj sobi u ženskom domu „Mladen Stojanović“ kod Robne kuće. Goran se zabavljao sa jednom curom i tu je nastala ova pjesma. Mislim da je Asim tad svirao u toj grupi dok je studirao na Akademiji.

Godinama sam svirao originalnu pjesmu od Čistog zraka, i sad ponekad zasviram. Veoma mi se sviđa ova verzija. Goran Kovačević ju je napravio i tada je pjevao u toj grupi, a poslije je pjevao u Teškoj industriji. Umro je, družili smo se u Sarajevu. On je došao iz Nevesinja u Sarajevo, otac mu je bio savjetnik u Izvršnom vijeću. Ovakve pjesme ostaju, nažalost ova omladina nema pojma o njima. Kako čujem, i Vama je legla, otpjevano je za deset. Baš ste me obradovali i uvjerili da još ima ljudi koji cijene lijep tekst i lijepu pjesmu.

Muhamed Brkić Hamo

Pjesma koja čeka svoje vrijeme

Prolazi vrijeme, pjesma je tu, ja je sviram ponekad, ali nemam ideju u vezi s tim šta dalje činiti. U to izbi i pandemija, a tada i javni poziv BHRT-a za izbor domaćih pjesama za produkciju „Domaće note br. 3“. Pročitao sam taj poziv i poslao svoje pjesme s potrebnom dokumentacijom. Droga nije bio za to jer nije vjerovao da će uopće i poslušati pjesmu nekog muzičkog anonimusa, a kamoli odabrati je za produkciju. Međutim, nije bio u pravu. Muzička produkcija BHRT-a izabrala je ovu pjesmu za produkciju i pozvala me da je snimim u njihovom studiju.

Poštovani, kolegij Muzičke produkcije je nakon preslušavanja radova pristiglih na konkurs za Domaće note donio odluku da Vaš rad pod naslovom „301“ u potpunosti zadovoljava neophodne kriterije i da će biti uvršten u produkciju. U narednom periodu ćemo Vas kontaktirati radi dogovora o daljim koracima. Hvala Vam na uloženom trudu i odazivu na konkurs.

Muzička produkcija BHRT, 16. 6. 2020.

Nažalost, to se nikad nije realizovalo. Zbog pandemije Boštjan nije mogao doći iz Slovenije u Sarajevo, a bez njega sve to ne bi bilo ostvarivo, ne bi imalo smisla.

Spot, naslovnica i cijeli svijet

I, na kraju, na scenu stupa Jasmin Jatić i njegov „Level studio“. Sjetio se te pjesme i pitao me šta je s njom. Sve u svemu, predložio je da napravi spot i da je konačno objavimo. Poslušao sam ga.

Nisam se puno trudio da mu objašnjavam kako bi to trebalo da izgleda, osim što sam mu ispričao sve o ovoj pjesmi, od samog nastanka. Razumio me je i krenuo u realizaciju. Za snimanje je našao klub BBCC u Lukavcu, čiji je enterijer odgovarao, a za glavnu ulogu angažovao je Ajlu Bijelić, poznati bh. model. Boštjan je snimio video na kojem svira i pjeva cijelu pjesmu, te omogućio da imamo kompletan materijal za spot. Gitaru je trebalo da svira Droga, ali ovoga puta on nije želio da se pojavi u spotu, rekavši da je to moja pjesma i da tu treba da budem ja, a ne on. Nije mi preostalo ništa osim da ga poslušam i da odsviram pjesmu na spotu onako kako me je naučio.

Ajla Bijelić u spotu za „Cheri“
Ajla Bijelić u spotu za „Cheri“

Spot je bio završen i trebalo je napraviti naslovnu stranicu i digitalne omote. Napravili smo ih bezbroj, ali nikako da nađemo pravi.

Boravak na skijanju s bratom Huseinom i razgovori na ovu temu rezultirali su naslovnicom koja je sad na svim digitalnim „prodavnicama“ muzike. Na njoj je lik tužne i zamišljene djevojke koja gleda u svijeće, i tu je povezanost s prvim stihovima pjesme: „Vidim te kroz plamen svijeće…“ Sve bi bilo divno da se nije pojavio problem: to nije lik djevojke koja se pojavljuje u spotu. Razmišljali smo o tome da se ista takva fotografija napravi s Ajlom, ali smo odustali. Shvatio sam da je upravo taj lik djevojke na naslovnici ustvari osoba kojoj se pjesma pjeva, a da je djevojka u kafiću pokrenula sjećanja na nju.

Ali, to nije sve. U međuvremenu upoznajem Sinišu Lukića iz Brčkog, koji se bavi muzičkom produkcijom i ima ugovor s vodećim platformama za digitalnu distribuciju muzike, kao što su Spotify, Deezer, YouTube, Amazon, Apple i Tidal. Uradio sam sve što mi je preporučio i pjesma se 10. 4. 2025. pojavila na tim platformama, postavši dostupna čitavom svijetu.

Prošlo je od prve ideje o pjesmi skoro pola vijeka. Valjda je tako trebalo da bude.

Zadnja dva kilometra → Svi zapisi