424 dana

Prijavio sam se u vojsku bez znanja roditelja. Otišao sam na dan kad su moji drugovi polagali maturu, sa torbom u kojoj nije bilo ništa osim najnužnijeg, i nisam imao pojma da sam upravo kupio sebi vrijeme za najvažniju odluku u životu.

Htio sam elektrotehniku u Zagrebu. Roditelji to nisu mogli platiti i to je bila cijela priča, bez svađe i bez drame. Umjesto da upišem nešto samo da bih nešto upisao, otišao sam gdje se o budućnosti ne razmišlja nego se izvršava. Niš, kasarna, raspored dana koji nije moj.

Tamo se dogodilo nešto što nisam planirao. Kad vam oduzmu izbor o sitnicama, počnete vrlo jasno vidjeti šta biste izabrali da smijete. Poslije nekoliko mjeseci znao sam da neću elektrotehniku. Znao sam da hoću nešto gdje se improvizuje, gdje svaki dan izgleda drugačije i gdje čovjek stoji ispred vas, a ne shema.

Bilo je 424 dana. Nisam ih brojao iz muke, brojao sam ih jer sam znao da svaki od njih nečemu služi.

Mnogo godina kasnije, na nekom kongresu, čuo sam kako mladi ljekar spominje gap year. Godina pauze prije fakulteta, kaže, da se čovjek pronađe. Nasmijao sam se. Mi smo to zvali vojni rok i nismo imali izbora, ali meni je uradio tačno ono što bi trebao uraditi gap year.

I još nešto. U toj istoj zgradi, u isto vrijeme, vojsku je služio Goran Bregović, tada na vrhuncu slave. Nikad nismo sjeli i zasvirali zajedno, ali sam baš tih mjeseci komponovao prve svoje pjesme. Nisu bile dobre. Bile su moje.