Pisma koja su se mjerila u metrima

U vojsci nije bilo telefona u džepu. Bilo je papira, olovke i beskrajno vremena poslije večere, kad se ugase svjetla u hodniku a čovjeku se još ne spava.

Pisao sam curi, roditeljima i bratu. Ne kratko. Neka su pisma bila tako duga da sam ih, kad sam ih presavijao, mjerio raširenim rukama. Metar i po, ponekad i više. Danas mi to zvuči smiješno, ali tada je to bio jedini način da nekome prenesem kako mi je, a meni je bilo svašta.

Naučio sam nešto što mi je kasnije pomoglo više nego ijedan kurs. Kad pišete nekome ko će pismo dobiti tek za deset dana, prestanete pisati ono što zvuči dobro i počnete pisati ono što je istina. Nema smisla praviti se hrabar pred nekim ko će to čitati kad ta hrabrost već prođe.

Kasnije sam pisao udžbenike i priručnike, gdje svaka rečenica mora izdržati recenzenta. To je drugi zanat. Ali kad sam sjeo da napišem knjigu o triatlonu, vratio sam se onom vojničkom pisanju. Bez uljepšavanja, bez tumačenja kako bi se to lijepo čitalo.

Ponekad pomislim da su ta pisma bila moja prva knjiga. Samo što je imala jednog čitaoca i nikad nije doštampana.